Znam, znam kolege povjesničari, nema gore stvari od laika koji misli kako jako puno zna o povijesti i pri tome ima potrebu da o svojim „spoznajama“ obavještava sve oko sebe. S jedne strane to je normalno jer je povijest dio iskustva i identiteta svake osobe. Problematično je kada se navodne „povijesne spoznaje“ koriste, a to je uglavnom tako, kao argument u kavanskim svađama. Još je gore kada se na njima nastoji mobilizirati dio javnosti.

Tako su kao ljetna zabava za dežurne šovene servirane izjave na Facebooku izvjesne Vesne Pešić o srpstvu Dubrovnika i Cavtata. Pri tome se gospođa poziva na tvrdnje bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta kako su u desetom stoljeću plemena u zaleđu Dubrovnika Zahumljani, Travunjani i Konavljani bili Srbi, pa su tako oni osnovali Dubrovnik i Cavtat koji su eto tako srpski i sl.

U ovom postu ne mislim raspravljati o djelu Konstantina Porfirogneta i što su njemu „Hrvati“ i „Srbi“. O tome postoji obilna literatura. Ono na što želim ukazati jest nestalnost onog što zovemo „nacionalnim teritorijem“. Nacionalizam nas nastoji uvjeriti kako je to nešto zauvijek dato i nepromjenjivo. Ono što su naši preci prije tisući i tristo godina uzeli krvlju i mačem je naše ili bi trebalo biti.

Sjećam se kada je velikosrpska megalomanija uzela maha i kada su se podaci Konstatina Porfirogeneta ponovo počeli zloupotrebljavati, pokojni je srpski bizantolog Ivan Đurić samo upozorio kako se u to doba područje Šumadije nazivalo „Bugarske šume“. Dobro, hoćete Dubrovnik, ali želite li onda dolinu Morave „vratiti“ Bugarima?

Posebno je problematično srednjovjekovno srpstvo glavnog grada Srbije – Beograda. Pod vlašću srpskih vladara bio je tada samo tijekom dvije epizode – od 1282. do 1325. i od 1404. do 1427. Grad je uglavnom bio pod vlašću Mađara koji ga zovu Nándorfehérvár.

Stanovnici Dubrovnika su svoj identitet gradili uglavnom na suprotstavljanju identitetu stanovnika u zaleđu. Pri tome je podjela „mi“ katolici, „oni“ pravoslavci bila ključna. Tako Republika područja koja kupuje ili osvaja od srpskih vladara ili velikaša ekspresno „čisti“ od svakog traga pravoslavlja. To ponekad ima i patološka obilježja. Odnos između srpskih vladara i Dubrovnika bio je napet, pri čemu su prvi željeli silom podvrgnuti moćni grad, a Dubrovnik otkinuti za se još jedan komad srpske srednjovjekovne države. Obično bi ipak prevladala želja da se što više zaradi međusobnom trgovinom. Poučno, zar ne?

Doduše bila je u 19. st. jedna epizoda sa pokretom Srba – katolika okupljenih oko lista „Dubrovnik”, no taj slabašni pokušaj mijenjanja identiteta Dubrovnika bio je živi mrtvac već početkom 20. st.

Uglavnom, vrag su te „povijesne” karte „velike Hrvatske”, „velike Srbije” i sl. Obično se temelje na gruboj manipulaciji povijesnim činjenicama pri čemu se od nemila do nedraga rastežu činjenice koje autorima idu u korist, a zanemaruju one koje idu kontra njihovim aspiracijama. Da o grubim falsifikatima ne govorimo. Ponekad doživljavaju i bizarna oblikovanja, poput skulpture – karte „velike Hrvatske” u jednom selu pokraj Posušja u Hercegovini. Brate mili što sve u hercegovačkoj zabiti nije postalo „Hrvatska”. Uz obveznu Bosnu i Hercegovinu i Srijem tu su i Bačka i Sandžak i dijelovi Mađarske…

„Karta” usprkos tome idejama njegovog autora daje dojam legitimnosti i stručnosti. I tu leži opasnost.

Gospođa Pešić u Dubrovniku i Cavtatu poziva se na argumentaciju koja je prije četvrt stoljeća bila povod razaranju Dubrovnika i njegove okolica, stotinama mrtvih i ranjenih. Krivo shvaćen Konstantin Porfirogenet promijenio je sudbine tisuća ljudi i to na gore. Zato se tu ne radi o još jednom facebook ridikulu nego fašisti.