Nema politike, ni političke organizacije koja barem na trenutak ne poprima oblik farse – grubog, besramnog humora. Naravno tog obilježja nije pošteđena ni hrvatska politička scena i njene političke stranke.

Uvjetno rečeno “uzoran” primjer farse u politici je slučaj zasjedanja Mjesnog odbora SDP-ove organizacije u zagrebačkom Maksimiru tijekom kojeg je predsjednik organizacije zaprijetio članovima odbora da će ih zaključati u prostoriji ako ne prihvate njegov dnevni red. Ovi su na to odgovorili pozivanjem policije, predsjednika stranke i ne znam koga sve u pomoć. Farsa vrijedna Danila Harmsa i Monty Paythona.

Kao što sam spomenuo ovo nije posebnost SDP-a. Ima toga i u drugim strankama. Problem je SDP-a ne to što ga obilježavaju oblici farse nego što osim lošeg humora nema ništa drugo za ponuditi.

SDP je manjkavo napisana komedija pisci koje vjeruju da će glasači glasati za SDP i bez konkretnog sadržaja jer je, eto, SDP “brend”. To samo znači da je vodstvo ove stranke zatvorilo vrata interesima birača, a otvorila širom vrata stranačkom spletkarenju i glasanju mediokriteta. Sada ono ne samo da prolazi kroz otvorena vrata nego razvaljuje i zatvorena.

To je uvijek bilo prisutno u SDP-u ali je, uglavnom, bilo potiskivano. Sada se, poput Jacka Torrenca u “Isijavanju”, zloslutno ceri i ne namjerava stati dok sve ne razvali.