U medijskom prostoru vrijeme puno brže prolazi nego što je to slučaj s ritmom naše svakodnevice. Tako je početak 90-tih godina 20. st. već davno doba. Internet je tada bio u povojima, uz tri programa državne televizije bilo je tu nešto malih, uglavnom opskurnih televizija, a puno bolja situacija nije bila ni s radijom. Tisak je bio car informacija.

Kad se sjetim “ranih devedesetih” oživi u meni osjećaj strašne, teške medijske tjeskobe. To je bilo vrijeme kada se, poslije Sarajevskog primirja, u Hrvatskoj rat oružjem uglavnom primirio, no za službeni medijski prostor kao da se ništa nije promijenilo. Učenici “Zastava filma”, vjerni sljedbenici partijskog agitpropa samo su klasne neprijatelje i nacionaliste zamijenili Srbo-četnicima i jugonostalgičarima i njihov potmuli tutanj gušio je sve oko sebe.

Malo je bilo toga što se probijalo kroz tu istovremeno dosadnu i prijeteću medijsku maglu. Jedan od medija koji je izgledao kao izdanak razuma i snošljivosti u toj neprijateljskoj klimi bila je “Nedjeljna Dalmacija”. “Nedjeljna Dalmacija” je bila tjedno izdanje “Slobodne Dalmacije”. Dok sam bio dijete moji su roditelji, dok smo ljetovali u Dalmaciji, valjda kao izraz povratka vlastitim južnjačkim korijenima, redovito kupovali “Slobodnu” i za vikend “Nedjeljnu”. Tada su to bile plitke i banalne provincijske novine.

No, početkom 90-tih gotovo si isključivo u “Nedjeljnoj” mogao pročitati nešto pametno o životu i kulturi, a da ne priča o ratu i “nama” i “njima”. Priča o “Nedjeljnoj”, kao medijski bitnoj tiskovini, počela je još krajem 80-tih kada su za nju počela pisati važna novinarska imena iz cijele ondašnje Jugoslavije, tu je Dubravko Mataković objavljivao svoj stripove i da, naravno, tu je “Feral Tribune” bio podlistak.

Kada se povodom smrti Predraga Lucića desničari ponavljaju priče o “feralovcima” kao jugonostalgičarima i “orjunašima” treba ih samo uputiti na prve brojeve “Ferala” iz doba socijalizma. Čuveni je ondašnji impresum “Ferala” u kome se isticalo kako “Feral nije nositelj Ordena zasluga za narod sa srebrnim vijencem” ismijavajući naslovnicu “Slobodne Dalmacije” gdje je to pompozno odlikovanje bilo navedeno kao zalog političke ispravnosti i korektnosti najtiražnijih dalmatinskih dnevnih novina. Brutalno je Feralova ekipa ismijavala kasnokomunističku birokratsku kastu. To je potom radila i novom HDZ-ovom establišmentu. Konačno, ne rijetko, radilo se o istim ljudima.

Onda je došla 1993. Veliki mag hrvatske pljačke i privatizacije Miroslav Kutle dohvatio se i “Nedjeljne” i čarolije je nestalo. Potom je “Feral Tribune” počeo izlaziti kao (dvo)tjedna novina. U njoj su i dalje bile četiri stranice “starog” Ferala i puno opsežniji “ozbiljni dio”. Iskreno, taj ozbiljni “Feral” nikada mi nije sjeo. Članke u njemu sam smatrao ogrnutima bezgraničnim samosažalijevanjem i vježbama u naklapanju o vlastitoj neshvaćenosti. Nekoliko redaka starog, satiričnog “Ferala” govorile su više o hrvatskoj političkoj stvarnosti nego intervjui na nekoliko stranica u ozbiljnom dijelu. Tako sam kupovao Feral samo zbog njegovih “neozbiljnih” stranica, a “ozbiljni” sam dio često bacao. Moj je Feral bio i ostao onaj iz “Nedjeljne”.

Konačno, da i mene je pogodila smrt Predraga Lucića. Pogodile su me tako i smrti Joea Strummera, Umberta Eca i Predraga Matvejevića. Kao da vam je umro netko od rodbine, samo ovog puta radi se ne o genetskim nego o intelektualnim, duhovnim srodnicima.

Falit će mi Predrag Lucić kao što mi fali i “Nedjeljna”.