Umjetničko djelo jest ono za koje možemo reći kako ostavlja dojam i kada se više puta susretnemo s njime. Što više, pri svakom susretu u njemu otkrivamo nešto novo, nešto što nam prije nije bilo bitno, a sada iskače u prvi plan. Tada se kaže kako ono ima “trajnu vrijednost”.

Jedno od tih “trajnih vrijednosti” je film Nikole Tanhofera “H8” iz danas daleke 1958. Po uzoru na autore talijanskog neorealizma nastao je na temelju istinitog događaja, sudara autobusa i kamiona na autocesti Zagreb – Beograd 1957. kojega je skrivilo neoprezno pretjecanje jedne limuzine. Identitet krivca za tragediju nikada nije otkriven. Do danas su poznata samo prvo slovo i prva brojka registracijske oznake luksuznog auta – H8. Pri tome “H” znači Hrvatska. Te 1957. automobila je bilo toliko malo da su vozila bila registrirana ne po gradovima i većim općinama nego prema federalnim jedinicama jugoslavenske federacije.

Što reći o filmu? Mogu pisati o domišljatom režijskom postupku koji čini autobusnu karoseriju velikom kao dvorana, pažljivo karakteriziranim likovima, inovativnoj dramaturgiji i sl. Ono čemu u ovom postu želim obratiti pozornost jest činjenica kako su autori film posvetili ne žrtvama nesreće nego nepoznatom uzročniku tragedije, vozaču H8 pozivajući se na njegovu savjest. Tko je vozio H8 nije se utvrdilo do današnjeg dana. Govorkalo se kako se radilo o vozaču hrvatskog komunističkog moćnika Mike Špiljka.

Od 1958. mnogi su u luksuznim automobilima izazivali nesreće. Mnogi od njih, oslanjajući se na svoju moć i utjecaj, bili su mlako kažnjeni ili to uopće nisu bili. Hrvatskom se od kasnih pedesetih upravljali mnogi. Napravili su puno štete. Uglavnom su ostali zbog toga nekažnjeni. Ne sumnjam kako će to biti slučaj i s onim koji danas voze H 2018.