Prljavim rubljem, osim manje više zaprljanih odjevnih predmeta koji dolaze u neposredni dodir s našom kožom, nazivamo i iznošenje u javnost neugodnih detalja iz osobnih života pojedinaca. Nad isticanjem takvog “prljavog rublja” svi se zgražamo premda istovremeno iskazujemo tajno ili otvoreno zanimanje za takve sadržaje. Politika je toga puna.

Gore navedeno nije nikome sporno. Ono što smatram spornim je tvrdnja kako je politika koja se osniva na prostiranju “prljavog rublja” nešto novo. Veliki dio, ako ne i većina pisanih povijesnih izvora iz predmodernog razdoblja (otprilike prije 18. st.) zbirke su ogovaranja onodobnih uglednika. Posebno su, u tom pogledu, zloglasni autori rimskih kronika. Tko ne zna priče o konju senatoru cara Kaligule, Neronu koji udara u citru dok Rim gori, nimfomanki carici Mesalini i sl? Njihova su djela beskrajna zdvajanja nad iskvarenošću svijeta koji samo što nije propao.

Usprkos toj konstantnoj “pokvarenosti” Rimljani su vladali Sredozemljem više od 700 godina. U tom vremenu stvorili su civilizaciju na kojoj se temelji današnji svijet, sustav sudovanja i prava, tehnologije gradnje kojima se i danas služimo, a standard života koji su Rimljani uživali početkom 2. st. dosegnut je u Europi tek poslije 2. svjetskog rata.

Da su rimski carevi bili onakvi kakvim su “otračani” Rim bi propao puno prije 5. st.

Tako iznošenje “prljavog rublja” u SDP-u nije ništa neobično. U HDZ-u to ne rade? Što mislite odakle novinarima podaci o aferama poznatih HDZ-ovaca? Problem leži u nečemu drugom. Problem je u tome što se u SDP-u ne raspravlja o ničem smislenom, taktički i strateški bitnom, nego je “prljavo rublje” u prvom planu. Na kraju od SDP-a bi moglo ostati ništa osim malo “prljavog rublja”.