Putem malih stvari, sitnih afera, lokalnih događaja ciljaju se one puno važnije. To vrijedi i za događaje i pojave i u jednom europskom gradu srednje veličine kao što je Zagreb. Neizravno je na to upozorio bivši hrvatski premijer Zoran Milanović govoreći o odluci arbitražne komisije o hrvatsko-slovenskoj granici i o zahtjevima za promjenom imena Trga maršala Tita u Zagrebu: „Da nije bilo Tita i njegove vojske mi uopće sa Slovencima sada ne bi bili u arbitraži. To nije bio demokratski režim ali da tako gledamo i Churchill bi bio ratni zločinac jer je po njegovim naredbama pola milijuna njemačke žena i djece pobijeno bespotrebno. Ali to je bilo drugo vrijeme, ali neka odluče što odluče.“

U ovom postu osvrnuo bih se samo na lik i djelo navedenog Sir Winstona Leonarda Spencer – Churchilla. Churchill je bio premijer Velike Britanije u ključnom razdoblju za njezin opstanak, između 1940. i 1945. Britaniji je tada uspjelo, pod njegovim vodstvom, ne samo obraniti se od agresije nacističke Njemačke, nego, u zajednici sa Saveznicima, potonju poraziti. Pa zašto je Churchill zločinac, pa uz to i ubojica žena i djece?

Milanovića primjedba o Churchillu odnosila se na njegovo odobravanje neselektivnog bombardiranja njemačkih gradova. Nositelj ideje o slamanju Njemačke masovnim bombardiranjima iz zraka bio je zapovjednik britanskog Zapovjedništva bombardera – Sir Arthur ‘Bombarder’ Harris. Pri tome se bombardiranje odnosilo ne samo na vojne i gospodarske ciljeve nego i na „slamanje morala stanovništva“. Ovo potonje je bilo samo eufemizam za odobravanje uništenja cijelih naselja i time posljedično, masovno ubijanje civila. Tijekom drugog svjetskog rata uništeno je zračnim bombardiranjem više od polovice površine Kölna, Dortmunda, Dresdena, Düsseldorfa, Essena, Frankfurta, Hamburga, Bochuma, Bremena, Dessaua, Hagena, Hanovera, Kassela, Kiela, Mainza, Mannheima, Nuremberga i Stettina. Premda je smatrao kako bi se o opravdanosti bombardiranja Dresdena trebala provesti istraga Churchill je upotrebu „terora“ protiv civila smatrao opravdanom. Većina suvremenih povjesničara danas tvrdi kako je bombardiranje njemačkih gradova imalo razmjerno mali utjecaj na ishod rata i kako je, umjesto da je slabi, jačalo želju za otporom stanovništva Njemačke. Kada je prije nekoliko godina britanska vlada podigla spomenik „Bombarderu“ Harrisu (koga je otkrila kraljica) to je u Njemačkoj izazvalo opće zgražanje.

Ubijanje njemačkih civila je Churchillov najveći zločin iz razdoblja drugog svjetskog rata? Zapravo nije. 1943. naredio je transport velikih količina riže iz Indije na Bliski istok, gdje ova uopće nije bila potrebna. Posljedica? 4 milijuna od gladi mrtvih Indijaca. Na vijest o masovnom umiranju Indijaca od neishranjenosti Churchill je samo konstatirao da „tko im je kriv što se množe kao zečevi“. Samo bih podsjetio kako je u holokaustu stradalo šest milijuna Židova.

To je kraj Churchillovim zločinima? Ni govora. Churchill je jedva prikrivao svoj rasizam, prezirao je Islam i bio je antisemit. Kao mladić je uživao u paljenju sela i ubijanju civila u Afganistanu, odobrio je upotrebu bojnih otrova protiv Kurda i Arapa u Iraku. U Britaniji je na radnike u štrajku slao vojsku, podupirao je nasilje protiv irskih boraca za slobodu i sl. U Keniji je odobravao stvaranje koncentracijskih logora i mučenje zarobljenih boraca za nezavisnost još 1952.!

Prema Churchillu Tito je bio humanitarni radnik! Slične priče dale bi se iskopati i za ostale vođe antifašističke koalicije.

Da su i pobjednici u drugom svjetskom ratu bili vrlo nasilni neosporna je činjenica. Nasilje i ubojstva bez suda stvarnih i navodnih suradnika fašista neposredno poslije formalnog završetka rata bila je uobičajena pojava. Tako je na tisuće ljudi pobijeno u Francuskoj bez suda ili je bilo osuđeno pod sumnjivim okolnostima na ad hoc prijekim sudovima neposredno po „oslobođenju“. Postojalo je nepisano pravilo da se stvarnim i navodnim pripadnicima „otpora“ okupatorima daju odriješene ruke u obračunu s kolaboracionistima mjesec dana po istjerivanju okupatora. Nizozemska je čak donijela zakon po kojem su oprost dobili svi pripadnici pokreta otpora za učinjeno nasilje neposredno poslije rata. Poratno nasilje nastojalo se prepustiti zaboravu i tek od nedavno ono dobiva zapaženije mjesto u historiografiji i publicistici. Na žalost, i u zapadnoeuropskom slučaju, često kako bi se relativizirali rezultati drugog svjetskog rata. Pomalo ta tema prodire i u popularnu kulturu. Svakome tko je gledao hollywoodski hit „Fury“ u sjećanju su ostali prizori američkih vojnika koji likvidiraju zarobljene Nijemce koji su samo branili svoju zemlju. U tom kontekstu također treba se gledati zločine učinjene od strane partizana i nove komunističke vlasti u Jugoslaviji neposredno po kraju rata.

Na kraju, da li je Churchill zločinac? Da, ali je i heroj koji je stvorio svijet u kojemu živimo. Ocjena povijesne uloge pojedinca temelji se na dugoročnim rezultatima njegova djelovanja. Najveći dio razaranje Europe tijekom drugog svjetskog rata dogodio se tijekom 1944. i 1945. i posljedica je ratnih operacija Saveznika u slamanju fašizma. Da li su zbog toga Saveznici zločinci? Revizionisti otvaraju takvu mogućnost. Ono što je bitno jest da je rezultat nasilja Saveznika u konačnici daleko bolja Europa kako za pobjednike tako i za poražene. Tada su zločinci heroji. Izjednačavanje zločina Saveznika sa zločinima fašista ima za dugoročni cilj podrivanje demokratskih društava i otvaranje prostora totalitarnim političkim rješenjima. Konačno i fašisti i antifašisti su okrvavili ruke. Zašto bi se radila razlika među njima? U tome je glavni problem promjene naziva Trga maršala Tita. Prvo su došli do Tita. Tko je sljedeći na redu? Churchill, Roosevelt…

Imena ulica i trgova ne daju se zapravo po stvarnim osobama. Imena dobivaju neke vrijednosti i ideje koje su te osobe zastupale, a ove ih simboliziraju. Tako se i trg u središtu Zagreba ne zove po ljubitelju cigara, pudlica i maserki nego samo po vođi antifašističkog ustanka i vrijednostima koje je ovaj nosio. Isto vrijedi i za Churchilla i slične.