Politička životinja

Pogrebi i komemoracije ne održavaju se zbog mrtvih, kojima su formalno posvećene, nego zbog živih. Tu si zapravo zbog rodbine i prijatelja pokojnika kojima  želiš izraziti poštovanje, poštivanjem uspomene njima bliske mrtve osobe i njezinih zemnih ostataka. Pogreb je i prilika da se vidiš s poznanicima i prijateljima koje dugo nisi vidio.

Ovo navedeno vrijedi i za komemoraciju povodom deset godina od smrti Ivice Račana 27. travnja u zagrebačkom Lisinskom. Račan je samo povod kako bi se javnosti poslala poruka kako je Račanova stranka – SDP, stranka zavidne tradicije i vidnih zasluga za hrvatsku državu i društvo. U tom smislu bilo bi zgodno da na narednim izborima i to birači imaju na umu.

U tom smislu održano je nekoliko govora koji su manje bitni zbog onoga što je u njima rečeno o Račanu nego zbog onog što je njim kazano o sadašnjem stanju Hrvatske. Najdojmljiviji je bio govor nekadašnjeg istaknutog slovenskog komunističkog prvaka Cirila Ribičiča. Kroz priču o Račanu poslao je suvislu poruku o potrebi dogovora Hrvatske i Slovenije oko spornih pitanja. Zoran Milanović je bio predugačak, s nepotrebnim izletima o Ateni, Sparti i antičkim vojnim formacijama, no pojedini svijetli trenutci i njegov gard borbenog pijetla izvukli su stvar. Davor Bernardić? Piscu njegovih govora, po hrvatski kopirajteru, namijenio bi brutalnu kaznu. Mjesec dana bez prestanka morao bi u samici slušati govore koje je napisao Beri, a posebno ono o jasnom baritonu Bernardićevog pokojnog oca koji ga uvjerava kako će sve biti dobro. Između školskog sastavka o mami i tati i političkog govora bitna je razlika.

I naravno… Po završetku komemoracije novinari su se sjatili oko Zorana Milanovića. Tada je ovome uspjelo ono što Davoru Bernardiću i Ivanu Vrdoljaku nije tijekom proteklih dana – u samo nekoliko rečenica jasno i glasno obračunati se s vladom Andreja Plenkovića. Zoran je inače umirovljeni političar koji je ponovo naglasio kako ga stranačka politika više ne zanima.

Usprkos tome Milanović je „politička životinja“ jasno izraženog instinkta. To je istog dana demonstrirala osoba na koju se obrušio Zoran Milanović – predsjednik Vlade RH Andrej Plenković. Njegovo davanje otkaza Mostovim ministrima je primjer koji se treba prikazivati studentima politologije. Tako se nameće i utvrđuje osobni politički prestiž. Dugo me nešto nije na hrvatskoj političkoj sceni tako zabavilo kao tih nekoliko minuta. Teorija vođe Maxa Webera u praksi. Pretvaranje smjene trojice bitnih ministara u administrativni posao tajnice vlade, a potom nastavljanje sjednice kao da se ništa nije dogodilo zadivljujuće je bezobrazno. Da se razumijemo, Zoran Marić bi trebao otići iz Vlade, ali ovakav Most i ovakva oporba to nikada neće postići. Da ne govorimo koliku je nadmoć potom Plenković iskazao u dodiru s medijima.

Kako god kriza oko Vlade završila imamo lava na političkoj sceni. Potrebna je druga zvijer koja bi se ovom suprotstavila. Na žalost nema je na vidiku.

Ovaj unos je objavljen u Politika i ideologija i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s