Pitao me prijatelj: „Što želiš da ti donesem iz Beograda?“. Bilo je to netom po padu Miloševića i početka „normalizacije“ odnosa. Ni jednog trenutka nisam dvojio. Ono što sam želio iz Beograda bile su čokoladne „bananice“ Soko – Štarka.

Okus „bananica“ imao je malo veze s bananama. Njihova aroma bila je zadivljujuće umjetna i zato, za nas djecu, fascinantna. Kada je početkom 90-tih izbio rat Kraš je pokušao proizvod Soko – Štarka zamijeniti svojim „banankom“ ali, kako je njegova tekstura bila previše brašnasta i slatka, „bananicama“ nije bio ni do koljena.

„Bananice“ su bile jedan od slatkiša koji je stajao izložen pred samim blagajnama trgovina. Tu su, zajedno s Kraševim „torticama“, čekali mame s djecom. U trenutku kada bi se otvarao novčanik kako bi se platilo ulje, brašno i mlijeko molećivim pogledom ili prijetnjom izazivanja nereda većih razmjera, nastojali smo od svojih roditeljica iskamčiti naknadu za to što smo u dućanu bili „dobri“. Tako bi pala ili „tortica“ ili „bananica“.

Kakav Proustov kolačić „madeleine“? Moj čarobni čajni kolačić, koji me vraća u djetinjstvo, je srpski slatkiš. Jeftin i bezobrazno izvještačen ali jednako efikasan kao i profinjena slastica čuvenog francuskog pisca.

Može li slatkiš nekoga uvrijediti? Prema medijskim interpretacijama podjele čokoladica s rižom srbijanske tvrtke „Pionir“ od strane predsjednice Republike – navodno može. Što je to uvredljivo u njegovom okusu i izgledu? Postoje li uopće čisto srpski, hrvatski ili mongolski proizvodi? Mržnja nalazi čudne putove. Ponekad tako bira i slatkiše.