Kada se danas govori o žrtvama sukoba između jugoslavenskog komunističkog vodstva i sovjetskih i s njima povezanih komunista i komunističkih država od 1948. – 1956., prvo nam na pamet padne zloglasni logor na Golom otoku na kojem su bili zatočeni i stvarni i navodni simpatizeri Staljina i sovjetskog komunizma. Žrtve tog sukoba ponekad nas mogu i iznenaditi. Visoku cijenu sraza Tita i Staljina skupo su tako platili pripadnici hrvatskih, manjinskih zajednica na područjima tadašnje Čehoslovačke i Mađarske.

Biti Hrvatom tada je značilo, za staljinistička vodstva satelitskih zemalja Sovjetskog saveza, biti i potencijalnim izdajnikom, Titovim saveznikom. Tako kada se 1949. provodi popis stanovnika u Mađarskoj, cijele hrvatska sela formalno nestaju iz statistika. Pripadnici manjinskih hrvatskih zajednica bojali su se izjasniti kao Hrvati. Poslije normalizacije odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog saveza dio pripadnika tamošnjih hrvatskih zajednica ponovo su se počeli izjašnjavati kao i njihovi preci, no nikada više u onolikom broju kao prije 1949.

Najgore su pak prošli Hrvati u Češkoj, odnosno Moravskoj. Moravski Hrvati, već zbog činjenice da su bili novačeni u Hitlerovu vojsku za vrijeme drugog svjetskog rata, bili su u nemilosti čehoslovačkih komunista. Tamošnja hrvatska zajednica pokušala je opstati vežući se na ugled koji su jugoslavenski komunisti stvorili boreći se protiv fašizma. Tako je nastao i prijedlog da se najveće tamošnje hrvatsko selo Frielištof preimenuje u Titovo. U tim svojim nastojanjima moravski su Hrvati uživali podršku jugoslavenske diplomacije. Tada je izbio sukob oko Informbiroa 1948. i moravski Hrvati su čehoslovačkim komunistima postali još omraženiji. Posebno su bili „sumnjivi“ jer su živjeli u pograničnom području prema Austriji. Kao nepodoban element čehoslovačke su vlasti raselili hrvatska sela u južnoj Moravskoj raspršivši Hrvate po ostalim dijelovima ova pokrajine.

O manjinskim hrvatskim zajednicama kao žrtvama staljinizma malo se govori premda je to vrlo zanimljiva tema.