Političke poruke mogu se prenositi na različite načine. Kao sredstva posredovanja političkih stavova prvo nam padaju na pamet riječ i slika. Da li je to sve? Mogu li se političke poruke prenositi i pokretom tijela? Da, i to je moguće. Visoko podignutom ispruženom desnicom izražavate svoju odanost fašizmu. Stisnuta pesnica prislonjena na sljepoočnicu odaje vas kao antifašistu. U ovo skupinu spadaju i ispružena tri prsta u Srba, „V“ znak, „rogovi“ od kažiprsta i malog prsta, a da o prkosno ispruženom srednjaku (dok je ostatak prstiju ruke stisnut) da i ne govorim.

Ne samo to i ples može nositi političku poruku. Srednje i starije generacije dobro se sjećaju koreografija sletova povodom Dana mladosti, odnosno Titova rođendana. Politički naboj plesova dobro je poznat. Toga je bio svjestan još u 19. st. hrvatski etnomuzikolog Franjo Kuhač. On je u svojoj knjizi „Ples i plesovna glazba“ napisao: „No plesovi ne odaju samo dušu i ćud kojega naroda, nego i istu politiku. Svaka nova politika rađa i novi ples.“

Do nedavno se činilo kako su Kuhačeve riječi u potpunosti istinite. Između dva svjetska rata primjerice, različita kola su plesali pristaše Hrvatske seljačke stranke i Jugoslavenske radikalne zajednice. Dvorane za ples bila su važna mjesta političke agitacije pa su bile pod stalnim policijskim nadzorom. Za vrijeme drugog svjetskog rata i poslije njega plesalo se „kozaračko“ ili „druga Tita kolo“ kao znak političkog opredjeljenja.

S opadanjem i propadanjem seoskih zajednica padala je i politička važnost plesa. Da li i današnje politike stvaraju svoje „plesove“? Teško. Do nedavno političke opcije nastojale su se određivati i kroz pristajanje iz ovaj ili onaj tip glazbe. „Let 3“ i Goran Bare bili su zvučna pozadina SDP-a. Prvo sa Severinim 2003. , a u netom završenoj kampanji tamburaškim sastavima, SDP je odustao od svoje karakteristične zvučne kulise. Neki novi mediji danas prenose političke poruke.