Nasilje u politici

Onaj tko se odluči javno baviti politikom mora prihvatiti činjenicu da će biti izvrgnut verbalnoj agresiji. Tko nije sposoban otrpjeti omalovažavanja, klevetanja pa i prijetnje nije za gladijatora u političkoj areni. U politici je svašta dopušteno, no ipak postoji granica koju se ne bi smjelo prijeći. Verbalni obračuni ne bi se smjeli pretvoriti u tjelesno razračunavanje.

U modernoj hrvatskoj politici, od 1990. na ovamo, malo je primjera fizičkog obračunavanja. Počeci višestranačja u Hrvata ipak nisu ukazivali da će hrvatsku politiku obilježavati uzdržavanje od tjelesnog nasilja. 18. ožujka 1990., tijekom kampanje za prve potkomunističke, višestranačke izbore u Benkovcu je lokalni Srbin Boško Čubrilović pokušao napasti plinskim pištoljem (oružjem za omamljivanje) predsjednika HDZ-a i budućeg predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana.

Poslije Benkovca, fizičkog obračunavanja s političarim i među političarima bilo je vrlo malo. Često su ti sukobi imali prilično bizarna obilježja. 1991. saborski zastupnik HDZ-a Ivan Bobetko torbom je gađao saborskog zastupnika Srpske demokratske stranke Radoslava Tanjgu. 1994. u kafiću Hrvatskog sabora fizički su se sukobili zastupnik HDZ-a Drago Krpina i zastupnik Srpske narodne stranke Dragan Hinić.

Najozbiljniji slučaj nasilja nad tjelesnim integritetom jednog hrvatskog političara dogodio se 1997. Tada je tijekom kampanje, kandidat za predsjednika Republike Vlado Gotovac, napadnut na predizbornom skupu u Puli. Gotovca je napao satnik Hrvatske vojske Tomislav Brzović uz povik „Živio Ante Pavelić!“. Čuveni hrvatski govornik, političar i disident izvukao se s lakšim potresom mozga, no pozadina napada nikada nije razjašnjena.

Fizičko nasilje nije obilježje hrvatske politike. Tako i treba ostati. Zato čude događaji u Rijeci, kada se pokušalo navesti nositelja liste Narodne koalicije Željka Jovanovića fizičkim nasrtajem na tjelesni obračun. Pokušajima sličnih provokacija bili su istovremeno izvrgnuti i riječki gradonačelnika Vojko Obersnel i predsjednik SDP-a Hrvatske Zoran Milanović. Sponatna reakcija građana na političare? Malo vjerojatno.

Nisam pristaša političkog suglasja. Razlike u mišljenjima su ono što pokreće neko društvo. Samo oko malog broja stvari moramo svi biti suglasni. Tom rijetkom, iznimnom konsenzusu svih treba pripadati i ustezanje od fizičkog nasilja u politici. U suprotnom otvaramo vrata pakla.

Ovaj unos je objavljen u Politika i ideologija i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s