Kako bi se osigurala solidarnost, međusobna povezanost ona se u ljudskom društvu često veže za neke konkretne, materijalne simbole. To su primjerice zastave, grbove ali, smatra veliki francuski antropolog Claude Lévi-Strauss to mogu biti i pojedine osobe, primjerice vladari, kraljevi pa i predsjednici.

Tako je predsjednik u prvom redu znak, primjer vrijednosti u nekom društvu ili barem zastupnik obilježja prema kojima neko društvo teži. Zaista, blisko  Claude Lévi-Straussu i Ustav republike Hrvatske doživljava Predsjednika republike (članak 94) u prvom redu kao osobu koja predstavlja državu i time njene vrijednosti.

Ako tako gledamo na mandat predsjednika Ive Josipovića on je ispunio očekivanja. Kada je prije pet godina biran svojom mirnoćom, obrazovanošću, snošljivošću aktualni je predsjednik odskakao od ostalih kandidata. Trebao je biti poput vođe kako ga zamišlja Evanđelje po Mateju “preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasi” (Matej 12/19,20). Ne želim reći da se očekivalo da bude Mesija ali mirni i promišljeni predvodnik – to da. U političkom miljeu koji se temeljio na stalnom sukobljavanju i jeftinom populizmu Josipović je bio tipičnom hrvatskom političaru sušta suprotnost, antipod.

Upravo zbog toga izgledalo je kako njegov izbor predstavlja prekretnici u hrvatskoj političkoj kulturi, da je znak njezine preobrazbe. To se nije dogodilo. Hrvatska je politika ostala carstvo niskih strasti. U tom bludnom vrtlogu predsjednikovo nastojanje da posreduje među sukobljenim stranama, pokušaj da poveže oko nekih bitnih pitanja sve slojeve hrvatskog društva doživljavano je ne kao rad na općem dobru, nago kao znak slabosti, neodlučnosti, taktiziranja.

Josipović je bio politička anomalija. Na žalost to je i ostao. On je anomalija koja nam je, zbog neuspjele tranzicije hrvatske političke kulture, tim više potrebna. Pristojan predsjednik u nepristojnoj zemlji. Da li će to biti moguće i u narednih pet godina?