Iseljavanje stanovništva neke zemlje mahom se doživljava kao nešto nepoželjno, negativno. Zbog iseljavanja zemlja demografski slabi, odlaze ljudi u naponu snage upravo  kada bi najviše mogli doprinijeti svojoj domovini, opustjela područja otvaraju se strancima i sl. Iseljavanje nije osobito domoljuban, patriotski čin ili se možda varamo?

Zanimljiv je, početkom 20. stoljeća, stav Stjepana Radića prema emigraciji. Stjepan Radić vidi veliko iseljavanje hrvatskog stanovništva (krajem 19. i početkom 20. st. iselilo se između 400.000 i 600.000 Hrvata) kao rezultat loših političkih odluka austrougarskih vlasti. One za posljedicu imaju propadanje seoskog stanovništva. Posljedica pak tog propadanja je masovno iseljavanje hrvatskih seljaka. Usprkos tome, po Stjepanu Radiću, iseljavanje donosi ekonomski napredak ali i političku emancipaciju. Za Radića je jedina zemlja gdje Hrvat uistinu može biti slobodan, gdje može u potpunosti biti Hrvat, Amerika (Sjedinjene Američke Države).

U izrazito zaostaloj, ruralnoj Hrvatskoj početkom 20. st. Hrvate koji mogu pratiti naglu modernizaciju zapadnih društava mahom nalazimo u iseljeništvu. Oni slijede tekovine napretka kako na području tehnologije tako i u razvoju društvenih odnosa. Moderan Hrvat, početkom 20. st., je u pravilu iseljen Hrvat. Ovo će biti temelj snažnog uplitanja iseljeništva u domovinske prilike tijekom 20. stoljeća.