Balkan je stjecište različitih naroda, jezika i kultura. Izlizana fraza. Ipak, iza nje se krije uzbudljiv svijet susreta i sukoba, svijet koji je nastao i koji traje i koji se ne prestaje mijenjati kroz tisuće godina. Te činjenice dobivaju poseban naboj kada se bavimo duhovnim nasljeđem Balkana. Vjerski život balkanskih naroda obiluje iznenađujućima oblicima iskazivanja duhovnosti, šarenilom koje istovremeno i potiče i zbunjuje. Dio tog vjerskog kolorita su i ljaramani ili po hrvatski „šareni“.

Ljaramani su tzv. kriptokršćani, što u njihovom slučaju znači da muški članovi ljaramanskih obitelji formalno, u javnosti ispovijedaju islam dok su žene i djeca, kao i sami muškarci unutar krug obitelji kršćani, u pravilu katolici. Takav oblik odnosa prema vjeri, nastao iz nužde da bi se prividno povinovalo turskom pritisku, posebno obilježava Albance. Turske su vlasti, ovakav krajnje nekonvencionalan odnos prema islamu nastojali iskorijeniti ali se, u nekim područjima, on zadržao do danas.

Ovakav „labav“ odnos prema vjeri nije ništa neobično za svijet islama. Pojedine neortodoksne sekte islamske inspiracije (poput alavita i druza) prakticiraju tzv. tagyu ili „dvoličnost“. U javnosti se predstavljaju kao pripadnici glavnih struja islama, dok u tajnosti gaje vjerska shvaćanja od kojih se mnogim muslimanima diže kosa na glavi. Taj običaj „dvoličnosti“ utjecao je i na balkanske „šarene“.

Sa „šarenima“ problema ima i katolička crkva. Tako skopski nadbiskup Ivan Nikolović u 1. pol. 18. st. sa zabrinutošću piše papi Benediktu XIV. o običaju da „katolički“ muškarci poste tijekom ramazana i da ih vjenčava i pokapa hodža dok su im žene i djeca katolici, kao i oni sami kada se zatvore iza vrata svojih kuća. Papa 1744. bulom „Inter omnigenas“ zabranjuje podjelu sakramenata osobama koje se tako ponašaju. Usprkos i ovakvim sankcijama „ljaramani“ su se održali, ponekad iskreno živeći oba identiteta, kako onaj kršćanski tako i onaj islamski.

Balkan mjesto sukoba ali i iznenađujućih kompromisa.