Događa se to i profesionalnim povjesničarima. Čitajući literaturu ili povijesne izvore nerijetko vam padaju na pamet, radilo se o pojedincima, skupinama ili čitavim narodima, izrazi tipa: „taj nije bio normalan!”, „hrpa luđaka”, „poremećeni tipovi” i sl. Ponekad se povijesna događanja i povijesni procesi čine kao odraz mentalnih bolesti individua ili velikih grupa. Pa vode li svijet „pacijenti”?

Krajem 60-tih i početkom 70-tih godina pojavila se ideja kako upravo mentalno oboljele osobe trebaju biti važan činitelj društvenih promjena. U nekim slučajevima one su poprimale i ekstremne oblike.

Korijeni takvih predodžbi nalazi se u onome što se naziva „antipsihijatrija”. Prema ovom pogledu na psihičke poremećaje i mentalne bolesti, njihove uzroke treba tražiti u reakcijama na odnose u obitelji i društvu kao i na životne teškoće. Psihičke tegobe i nepredvidljivo ponašanje razumljiva su reakcija na nesređene odnose na svim društvenim razinama. Lijekovi, hospitalizacija i elektrošokovi nisu odgovor na nešto što ima svoje uzroke u politici, kulturi pa i ekonomskim odnosima.

Ovakav pogled na mentalne bolesti i psihičke bolesti pojavio se početkom 20. st., no posebno je postao utjecajan 60-tih godina.

Taj antipsihijatrijski val nosio je i mladog asistenta na psihijatrijskoj klinici Sveučilišta u Heidelbergu Wolfganga Hubera. Huber se na klinici protivio tradicionalnim psihijatrijskim postupcima. Za Hubera su mentalne bolesti posljedica proizvodnih odnosa u kapitalističkom društvu. Mentalne poteškoće su zapravo izraz „protesta” protiv društvene neuravnoteženosti. Tradicionalna psihijatrija nastoji „bolesnika” prilagoditi društvu koje je u svojoj srži nepravedno, neuravnoteženo i zapravo bolesno. Treba mijenjati društvo, a ne ljude. Bolesnici u psihijatrijskim ustanovama neka su vrsta političkih zatvorenika koji imaju izniman revolucionarni potencijal. Oni samo trebaju iznaći kako svoju bolest pretvoriti u revolucionarno oružje (Wie aus der Krankheit eine Waffe wurde).

Rezultat Huberova djelovanja i potom sukoba s vodstvo klinike u Heidelbergu bilo je osnivanje Kolektiva socijalističkih pacijenata (Sozialistisches Patientenkollektiv) u veljači 1970., terapijske zajednice koja je metalne teškoće nastojala u duhu Huberova učenja pretvoriti u sredstvo društvene promjene koja će voditi prema besklasnom društvu. Jedina je svrhovita terapija mentalnih bolesti ona koja vodi promjeni društvenih odnosa.

Na heidelberškoj klinici sukobili su pripadnici Kolektiva i čelništvo zdravstvene ustanove. Posljedica sukoba bilo je samoubojstvo jednog člana Kolektiva što je radikaliziralo njegove pripadnike. Dio ih se približio lijevoj terorističkoj skupini Frakciji Crvene armije (Die Rote Armee Fraktion – RAF) koja je bila strah i trepet društva Savezne Republike Njemačke 70-tih godina 20. st. 1971. Kolektiv socijalističkih pacijenata je raspušten, no Hubera i njegovu suprugu vlasti su Savezne Republike Njemačke odlučile sudski procesuirati. Revolucionarni je psihijatar zbog sudjelovanja u kriminalnom organiziranju, izrade eksplozivnih sredstava i krivotvorenja isprava osuđen na četiri godine zatvora.

Dio članove Kolektiva u sklopu RAF-a svoju je revolucionarnu psihoterapiju izveo do krajnjih konzekvenci. 1975. sudjelovali su tako u napadu ove terorističke skupine na veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u Stockholmu kojom prilikom su ubili vojnog atašea kao i gospodarskog savjetnika veleposlanstva.

Ideje Kolektiva socijalističkih pacijenata uživale su podršku i velikog dijela europske lijeve inteligencije. Tako je njezin najistaknutiji pripadnik, francuski književnik i filozof Jean-Paul Sartre jednoj knjizi Kolektiva napisao predgovor.

Oni cinični i sarkastični rekli bi kako u korištenju mentalnih bolesti za političke svrhe nema ništa neobičnog. Nije li konačno neka vrsta psihološke manipulacije u osnovi svakog političkog procesa?