Poraz Hrvata na Kosovu polju

Priče okupljaju ljude. Od skupina seljaka uz ognjište tijekom dugih zimskih noći do velikih nacionalnih zajednica, zajedničke priče su ono što ih veže. Jedna od takvih okupljajućih priča je ona o bitci na Kosovu polju iz 1389. Usprkos činjenici da ova pripada kasnom 14. st. promatrajući situaciju u Srbiji, čini se kao da se događaj koji je stvorio temeljni mit srpske nacionalne zajednice, dogodio jučer. Smrt kneza Lazara Hrebljanovića, atentat Miloša Obilića na sultana Murata i „izdaja“ Vuka Brankovića žive u svijesti tisuća i tisuća ljudi poput kakvog nedavnog događaja.



Ipak, neću pisati o toj bitci. U jednom oružanom srazu na Kosovu polju važnu ulogu se imali i Hrvati. Neki povjesničari su uvjereni kako su oni sudjelovali i u bitci iz 1389. Navodno se radilo o odredu pod vodstvom poglavara hrvatskih vitezova ivanovaca (kasnije malteških vitezova), vranskog priora Ivana od Paližne, ali sve je to zapredeno u magli domišljanja. Puno veću ulogu imali su Hrvati u bitci koja se odigrala, gotovo na istom mjestu, 1448.

Krajem 14. i početkom 15. st. glavnu ulogu u obrani Europe od Turaka preuzeli su vladari koji su se nalazili na čelu Ugarske i Hrvatske. Kada govori o angažmanu ovih najmoćnijih srednjoeuropskih monarha, historiografija uglavnom govori o njihovim velikim porazima u srazu s osmanskom silom. Tako se spominju bitke kod Nikopolja (1396.), Varne (1444.), Mohača (1526.)., spektakularni krahovi gizdavih, europskih viteških trupa u sukobu s brzim i discipliniranim turskim četama. Usprkos tome njihovo djelovanje, premda spazmatično i nedosljedno, usporilo je, a na trenutak i zaustavilo otomansko prodiranje u srce Europe.

Osim uz imena vladara poput Žigmunda Luxemburškog, Vladislava i Ludovika Jagelovića, Matije Korvina i sl., ovaj silan ratni napor bio je vezan i za osobe pojedinih velikaša, lokalnih moćnika. Među ovima posebno se isticao vojvoda i upravitelj ugarsko-hrvatskog kraljevstva Ivan Hunjad ( János Hunyadi) ili Sibinjan Janko iz narodnog pjesništva južnih Slavena. Hunjad je što više, u prvoj polovici 15. st. bio glavna pokretačka snaga otpora osmanskoj najezdi. Pri tome je izvojevao nekoliko blistavih pobjeda ali i pretrpio i niz uništavajućih poraza. Dio te priče je i bitka na Kosovu 1448.

Ova druga bitka na Kosovu polju ima svoje korijene u jednom drugom velikom porazu kršćana – bitci kod Varne iz 1444. Tada je relativno velika kršćanska vojska, kojoj je na čelu bio kralj Vladislav Jagelović, vladar velikog dijela današnje srednje Europe (Poljska, Litva, Ugarska i Hrvatska), teško poražena od strane turskih trupa. Sam kralj Vladislav je tom prilikom smrtno zaglavio. Pravi zapovjednik u bitci bio je Ivan Hunjad. Preživjevši poraz odlučio se čim prije osvetiti Turcima.

Rezultat tih njegovih nastojanja bio je pohod na Tursku 1448. Hunjad je pokušao okupiti oko sebe čete kršćanskih sila iz različitih dijelova Europe, ali bez uspjeha. Sibinjanin Janko morao se zadovoljiti s verbalnom potporom i nekoliko luksuznih darova. Usprkos tome što su već pripreme za napad bile loše i nedostatne, Hunjad nije odustajao od osvete za Varnu. Skupio je vojnu silu od Mađara, Hrvata i Vlaha (Rumunja) i s njima je krenuo protiv Turaka. Nadao se doduše i potpori srpskog despota Đurđa Brankovića, kroz kojeg je oblast morao proći u pohodu u srce osmanske moći, no ovaj ju je uskratio. Branković je smatrao Hunjadovu akciju nepromišljenom, a i želio je sačuvati mir s Turcima. Isto tako između Hunjada i Brankovića vladala je i zavada osobne naravi.

Prvotna namjera Hunjada bio je napad na Jedrene, sjeverno od današnjeg Istanbula, grad koji je tada bila prijestolnica osmanskog sultana. Umjesto izravnog napada na turski glavni grad Hunjad je odlučio skrenuti na jug prema Kosovu polju kako bi se spojio s jednim drugim junakom naših narodnih pjesama, albanskim velikašem Jurjem Kastriotićem – Skenderbegom (Iskender-bei, Skënderbeu) i njegovom vojnom silom. Sultan Murat II. tada je ratovao protiv Skenderbega, no kada je čuo za prodor Hunjada prema Kosovu odlučio je okrenuti svoju vojsku u tom pravcu kako bi preduhitrio spajanje Skenderbega i Hunjada.

Do oružanog sraza Hunjadove vojske i one Murata II. došlo je između 18. i 20. listopada 1448. na obalama rijeke Sitnice na Kosovu polju. Hrvate su u bitci predvodila oba njihova bana (potkralja) Franjo (Franko) Talovac i Ivan Sekelj ili kako ga poznaju narodne pjesme Hrvata, Srba, Bugara i Makedonaca – Banović Sekula. Odlučan trenutak bitke bila je upravo pogibija bana Sekelja. Njegov raskošni oklop privukao je pozornost nekog ogromnog turskog vojnika. Divovski Turčin je udarcem sablje probio banovu metalnu zaštitu odsjekavši mu desnu ruku. Od posljedica ranjavanja Sekelj je ubrzo umro. Ništa bolje nije prošao ni drugi ban Franjo Talovac koji je također zaglavio u velikoj bitci. Vlasi su se predali Turcima, a ostatak kršćanskih četa su Turci poklali ili su pobjegle prema Dunavu i Jadranskom moru. Dok je njegov rođak Ivan Sekelj slavno poginuo i tako ušao u legendu sam Hunjad se pokazao kao kukavica. Premda nas dječja pjesma uči kako Sibinjanin Janko nikada nije ustuknuo pred Turcima, kada je poraz na Kosovu postao izvjestan, ovaj je dao petama vjetra.

Poraženoj vojsci na Kosovu krvi su se odlučili napiti i srpski seljaci koje su Hunjadovi vojnici na putu prema okršaju sa sultanom nemilosrdno pljačkali. Samog Hunjada se gladnog i prestrašenog dokopao njegov stari suparnik despot Đurađ. Strpao ga je u tamnicu i tamo ga držao sve dok se ovaj nije ugovorom obvezao na niz ustupaka osvetoljubivom despotu. Upravo ova epizoda tema je najstarije zapisane hrvatske narodne pjesme.

Ova pak nije zabilježena ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini nego na drugoj obali Jadranskog mora, u Italiji. Književnik Ruggero de Pazienza u svom djelu „Lo Balzino“ zabilježio je događaje sa svečanosti tijekom prijema za napuljsku kraljicu Isabellu del Balzo u dvorcu Acquaviva iz 1497. Tu su u čast kraljice nastupali i Slaveni izbjegli pred Turcima. Ovi su pred kraljicom plesali, pjevali i na kraju se svi napili. De Pazienza je po zvukovima koje se čuo, ne poznajući hrvatski, nevješto zabilježio tekst pjesme. U njoj Sibinjanin Janko moli prijatelja orla da se založi kod srpskog despota da ga oslobodi tamnice kako bi se mogao nastaviti boriti s Turcima. Bez svake sumnje radi se o pjesmi o sužanjstvu Ivana Hunjada u Smederevu iz 1448. zaodjenutoj u oblik legende.

Na tekst ove narodne pjesme, bugaršćice prvi je stručnu javnost upozorio srpski slavist Miroslav Pantić. On je Slavene u južnoj Italiji koji su pjevali kraljici držao Srbima. Važan argument za tu tvrdnju bila je tema pjesme smještene na sam sjever Srbije koja uključuje i lik srpskog despota. Po Pantiću samo je narod koji je živio u blizini mogao biti upoznat s tamošnjim događajima iz 1448.

Filološka analiza pak je pokazala kako su se pjevači na dvorskoj zabavi najvjerojatnije služili ikavicom s elementima čakavštine, jezikom koji je tada bio karakterističan za južnu Dalmaciju. Pa od kuda Hrvatima iz Dalmacije predaja o Sibinjanin Janku, despotu, Smederevu… ? Od kraja 14. i početkom 15. st. tisuće i tisuće Hrvata sudjeluju u velikim pohodima protiv Turaka na Balkanu, na područjima današnje Srbije, Kosova, Rumunjske, Bugarske itd. Ti prvi susreti s osmanskom najezdom i dubokim Balkanom silno su dojmili kako velikaše tako i male ljude koji su bili dijelom ovih ratnih djelovanja. To dolazi do izražaja u narodnom pjesništvu koje od tih prostora stvara legendarnu zemlju junaka čemu sam već posvetio jedan post. Kako ih je mnoštvo sudjelovalo u bitci na Kosovu iz 1448. zatvaranje njihova zapovjednika Ivana Hunjada u Smederevu bilo je vjerojatno poznato u svakom selu. U pregovorima oko oslobađanja Hunjada iz despotovih šaka sudjelovali su i brojni hrvatski velikaši poput knezova Martina Frankopana, Grgura Kurjakovića i Pavla Zrinskog.

U narodnoj mašti hrvatskog puka vjerojatno su se spojile dvije bitke na Kosovu, ona iz 1389. i Hunjadov poraz iz 1448., u jedan legendarni događaj u kojem su se pomiješali heroji iz oba sraza kršćana s Turcima. U svakom slučaju Hunjadov poraz na Kosovu imao je za posljedice tisuće mrtvih Hrvata, a o dva mrtva bana da ne govorimo. Kao početak hrvatske kalvarije u ratovanju s Turcima obično se uzima bitka na Krbavskom polju iz 1493. Poraz Hrvata na Kosovu mogao bi se usporediti s navedenom bitkom. Na Krbavskom polju ban Derenčin je samo zarobljen, a na Kosovu su s mačem u ruci poginuli dva hrvatska bana Ivan Sekelj i Franko Talovac. Za oblikovanje nacionalnog mita ova potonja je možda pogodnija. Možete li zamisliti crkvu „hrvatskih mučenika“ umjesto u Udbini pokraj Prištine?

Josip Horvat Međimurec, Dolazak Hrvata na Kosovo (1930.)

Ovaj unos je objavljen u Povijest i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.