Zovi čovika!

Osjećaj posebnosti obilježava svaku ljudsku zajednicu. Dojam njihovih članova kako ih međusobno povezuju neka iznimna obilježja, drugačija od ostalih bitan je dio onog što zovemo identitet. Tako se i Hrvati osjećaju po mnogim svojim obilježjima posebnima. Te posebnosti su često izvor ponosa pa i oholosti, pretjerivanja. Obično se zaboravlja kako su i mane, nedostaci dio identiteta. Ako su Hrvati navodno neusporedivi po svom junaštvu, kulturi i igranju nogometa isto tako se ističu po svojim sklonostima podmićivanju, lakovjernosti, političkim muljažama… To je ono kada rezignirano konstatiramo: „Toga ima samo kod nas!”.

U stvarnosti Hrvatska i Hrvati dijele svoje osobitosti s narodima kojima su imali blisko povijesno, kulturno i općenito civilizacijsko iskustvo. Dio hrvatskog identiteta usko je vezan za civilizacijsko naslijeđe Sredozemlja kao i one narode koji su baštinili tradicije starog Rima. Tako pojedina obilježja dijelimo i sa stanovnicima Pirinejskog poluotoka. Na ovo, mnogi će reći, kako sa Španjolcima imamo zajednički temperament, religioznost, sklonost lijenosti i sl. Možda, no s hispanskim svijetom politike također dijelimo puno toga.

Jedno od tih zajedničkih obilježja i „caciquismo”. Neobična riječ, većini čitalaca ovog bloga i teško dokučiva, pa ipak… Tim imenom Španjolci nazivaju politički sustav koji se temelji na mreži lokalnih šefova, bossova, glavara – na španjolskom „cacique”. To je u španjolskom jeziku naziv za poglavare zajednica primitivnih naroda. „Cacique” nadzire manju ili veću lokalnu skupinu. To čini korištenjem rodbinskih veza, isticanjem vlastitim bogatstvom i, u najvećoj mjeri, nuđenjem i davanjem „usluga” koje se potom moraju na neki način „platiti”. U sferi „demokratske” politike to obično znači glasanjem kako „poglavica” kaže.

Tako postoji cijeli sustav nuđenja, davanja i „plaćanja” usluga utemeljen na hijerarhijskoj strukturi viših, srednjih i nižih poglavica. Ta drevna struktura svoje izvore ima u antičkom Rimu i odnosu patrona i klijenta. Ovaj sustav, blizak načinu na koji i mafija nadzire lokalne zajednice, posebno je ojačao u Španjolskoj krajem 19. st. uvođenjem općeg prava glasa za odrasle muškarce. Lokalne „poglavice” služeći se nasiljem, prevarama ali u prvom redu trgovanjem „uslugama” postale su glavni činitelji španjolske politike. Tada je nastala izreka: „Para los enemigos, la ley; para los amigos el favor.” ili ti po naški „Neprijatelju po zakonu, a prijatelju usluga.”

Radi se o dobro poznatoj situaciji. Većinu nas oblije hladan znoj kada trebamo nešto obaviti u sustavu državne uprave, bolnicama, školama i sl. Ako je sve „po zakonu” na papire za firmu možeš čekati mjesecima, na pregled u bolnici isto tako, no ako „zoveš čovika” sve postaje brže, lakše, jednostavnije. Pa kako onda ne bi „čovika” poslušao na dan izbora?

To osobito vrijedi za male sredine uz jednu veliku iznimku – grad Zagreb. Na čelu Zagreba se već desetljećima nalazi jedan takav poglavica sa svojim nižim poglavicama, vračevima, squawima i slično. Pleme, jednostavno pleme…

Ovaj unos je objavljen u Lokalna politika, Politika i ideologija, Politika i povijest i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.