Iranska veza

Danas je svijet tako usko povezan da događaji u jednom kraju svijeta utječu na one na drugom kraju premda se udaljenosti računaju u tisućama kilometara. To je novina u međunarodnim odnosima i posljedica ubrzane globalizacije. Da li je to baš tako? Točnije, da li su politički, vojni i gospodarski utjecaji kojih su pipci dugački tisućama milja baš takva novina?

Recimo kako bi događaji u Iranu mogli imati utjecaj na Hrvatsku krajem 16. st. ? E, pa mogli su. U drugoj polovici 16. st. Otomansko carstvo je bilo svjetska velesila koje se prostiralo na tri kontinenta. Čitajući naše udžbenike povijesti stječe se dojam kako se sultani nisu ničim drugim bavili nego krpicom zemlje na jugoistoku Europe. Naravno, posve su u krivu.

Prosječni turski spahija nije sanjao o tome kako bi osvojio primjerice Zagreb – nekoliko drvenih kuća okruženih kamenim zidom. On je žudio za bogatijim plijenom, gradovima punim raskošnih palača, magazina bogatih trgovaca, dragulja, zlata, srebra… U drugoj polovici 16. st. postojala je zemlja koja je mogla ispuniti snove teško naoružanog osmanskog konjanika – ona se zvala Perzija (većim dijelom se poklapa s današnjim Iranom).

Perzija pod vlašću dinastije Sefevida bila je napredna i bogata. Pod vlašću ove vladarske loze oblikuje se šijitski islam kakav danas poznajemo i stvaraju se začeci suvremenog iranskog identiteta. Kada nam se u popularnoj kulturi prikazuje egzotični orijent zapravo nam se predstavlja arhitektura i umjetnost sefevidskog Irana. To je svijet iz „Tisuću i jedne noći” kakav ga zamišljamo.

Zato nije čudno što je moćno Otomansko carstvo bacalo požudan pogled na Perziju. Kako su Turci bili mahom muslimani suniti svoj osvajački pohod mogli su pravdati borbom protiv šijitskog krivovjerja. Dobro je poznato, od rata protiv pripadnika drugih vjera privlačniji su samo pohodi protiv heretika u tvojoj vjerskoj zajednici. Upravo Europa u 16. st. može o tome puno pričati.

1578. unuk Sulejmana Veličanstvenog sultan Murat III. odlučio je napasti Perziju i iskoristiti unutarnje sukobe oko naslijeđa vladarskog prijestolja. Borba je bila duga i krvava. Posebno su bili okrutni sukobi s kršćanskim vazalima Sefevida Gruzijcima i Armencima. Sami Iranci su vješto, gerilskim ratovanjem, nanosili teške gubitke Turcima u dubini svog područja. Usprkos velikim novčanim izdacima i ljudskim gubicima Turci su pobijedili 1590. oduzevši Perziji velike dijelove njezina područja.

Sve bi sada trebalo biti sjajno za Turke, zar ne? Ne baš. Usprkos velikim teritorijalnim dobicima država je bila financijski iscrpljena. Janjičari ne dobivaju plaću pa podižu pobune. Tisuće veterana Otomansko – Perzijskog rata na svim stranama traže novi izvor prihoda.

Klasična Osmanska država je bile veličanstven mehanizam s jednom velikom greškom. Poput svih carstava koja su stvorili nomadi iz središnje Azije – Huna, Avara, Mongola i sličnih, ova opstaju samo ako se šire, ako njihovi ratnici zauzimaju nova područja i tu nalaze stalno novi ratni plijen. Usprkos svoj profinjenoj kulturi Osmansko je carstvo u osnovi sazdano na istim temeljima. Ono funkcionira poput bicikla – dok se okreću padale, odnosno osvaja carstvo napreduje. Ako se prestanu okretati pedale, odnosno osvajati carstvo pada, to jest propada.

Među mjestima gdje su se pokušale ponovo okretati pedale bila je i granica između Osmanskog carstva i Habsburgovaca u današnjoj Hrvatskoj. 1590. sultan i Habsburgovci sklopili su osmogodišnje primirje, no veterane Tursko – perzijskog rata za to nije bilo briga. Imali su tihu podršku Velikog vezira, a sultan im nije mogao ništa znajući da ako ne budu ratovali okrenut će sablje protiv njega samog. Predvodio ih je okrutni i korumpirani bosanski beglerbeg Hasan – paša Predojević.

U početku je sve išlo razmjerno dobro po ratoborne Turke. Gotovo bez otpora zauzeli su Bihać 1592. Zatim su se okomili na Sisak. Tu je došlo do, kako će se pokazati, presudne bitke 22. lipnja 1593. tu su daleko manje habsburške snage, pod nominalnim vodstvo hrvatskog bana Tome II. Bakača Erdödya, uništile vojsku ratobornog Hasan – paše. Tome je doprinijela bahatost Hasan – paše, koncentrirana i koordinirana upotreba vatrenog oružja habsburških jedinica kao i činjenica da je od velikih kiša rijeka Kupa bila nabujala, a preko nje su Turci pokušali uzmaknuti.

S vojnog stajališta turski poraz nije bio osobito velik. Turcima je čak uspjelo na kratko zauzeti Sisak. Ono što je bilo razorno bio je psihološki dojam. U bitci je stradao beglerbeg Hasan – paša kao i sultanov nećak. U koritu Kupe nađeni su i ostaci konjaničke opreme mamelučkog ratnika iz Egipta. Dakle dio nesuđenog osvajačkog tima došao je čak iz doline Nila u potrazi za plijenom i slavom.

Posebno su teško stradale bosanske spahije. Mnogi su iza sebe ostavili žene i maloljetnu djecu. Spahije su mogle uživati svoj zemljišni posjed timar, samo ako su za njega mogli služiti u vojsci. U Bosni je na timarima ostala samo nejač. Po zakonu obiteljima palih spahija trebao je sultan oduzeti posjede jer pokojnici nisu imali punoljetnih sinova kako bi preuzeli njihovu vojnu službu. Bez teških socijalnih i političkih posljedica to sultan nije mogao učiniti. Timari su tako u Bosni, de facto postali nasljedni. Njihovi posjednici se sve više počinju poistovjećivati sa zemljom u kojoj žive – Bosnom nego s Osmanskim carstvom. Time su, katastrofom na Kupi, stvorene osnove za oblikovanje proto – nacionalizma bosanskih muslimana, Bošnjaka.

Što je pak s hrvatskim identitetom? Hrvati, osim što su bitkom kod Siska stekli samopouzdanje u ratovanju s Turcima dobili su i prvog nacionalnog junaka. To je bio ban Toma Bakač Erdödy. 16. st. je doba pojave sustavne političke propagande, a time i osobnosti koje su trebale biti utjelovljenje određenih vrijednosti i stavova. Za Hrvate je to postao vrli ban. Toma Bakač, premda mađarskog podrijetla, prva je osoba koja je utjelovljivala tadašnje „hrvatske” vrijednosti – odanost domovini, kršćanstvu i Habsburgovcima. Premda imenom zapovjednik vojske kod Siska, tu se nije baš istaknuo. Njegove haramije, stajaća vojska hrvatskog kraljevstva, prve su povele napad na Turke, no bile su glatko odbijene. Bakačeve prave pobjede nad Turcima, i od istinske vojne važnosti bile su bitke za Petrinju, no one propagandno nisu bile važne. Zanimljivo je da dio propagande vezane za ovog hrvatskog bana Zagrepčani mogu čuti svaki dan u gradskom središtu. U 14 sati, u sat pobjede kod Siska, zazvoni jedno zvono zagrebačke katedrale.

Na vijest o porazu pod Siskom gomila je u Istanbulu podivljala tražeći rat. Sultan je nevoljko 1594. zaratio protiv Habsburgovaca. Započeo je tzv. Dugi rat između Habsburgovaca i Turaka. On se bez znatnijih uspjeha za obje strane vodio do 1606.

Dobro, a gdje je tu Iran, odnosno Perzija. E, pa novi sefevidski šah Abas Veliki odlučio se okoristiti ratom koji su Turci poveli s Habsburgovcima. 1603. napao je Osmanlije ubrzo povrativši područja koja su Turci oteli njegovim prethodnicima. Silan napor koje je Otomansko carstvo uložilo u zauzimanje dijelova safavidskog carstva pokazao se uzaludnim.

Turski pohod na Perziju posredno je potaknuo napade na Sisak, a turski je poraz pod ovim gradom, (opet) posredno doveo do obnove sefevidske moći. Svijet je uvijek bio zapravo mali.

Ovaj unos je objavljen u Povijest i označen sa , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.