Jugoslavenska narodna armija imala je čarobnu riječ kojom su se riješavali svi problemi. Ima sedam slova. Kako bi magija djelovala riječ se morala izgovoriti jakim i odlučnim glasom. Bila je to riječ – „razumem“. Što više, bilo je poželjno komunikaciju s nadređenima gotovo u potpunosti svesti na „razumem“. Nju je običan ročnik upotrebljavao kada je s jutarnjeg postrojavanja, jer je bio neobrijan, morao trčati na (dodatno) brijanje, kada je kasno popodne provodio skupljanjem opušaka po vojničkom krugu, kada mu je nadređeni u krajnje neprikladnom kontekstu spominjao užu i širu obitelj i, naravno, kada nije imao pojma o čemu se radi i šta taj tip sa šapkom na glavi zapravo hoće.

To ne znači da je poslije izgovaranja čarobne riječi slijedila reakcija koja bi odgovarala zahtjevima ili uputama nadređenog. Ročnik, posebno pri kraju vojnog roka, poslije upotrebe čarobne riječi, u pola glasao bi promrmljao nešto o boli u dijelu svojih genitalija i nastavio bi raditi po svome. Bitno je bilo da se poštuju formalni oblici odnosa između podređenog i nadređenog.

Iskazivanje formalnog poštovanja bez, u većini slučajeva, stvarne namjere da se ono čemu je iskazana formalna počast i djelima slijedi, došlo je do izražaja i prilikom posjeta pape Benedikta XVI. To se odnosi i na „poruke biskupa“ koje su navodno dobile veliko odobravanje od prisutnih vjernika na službi Božjoj na zagrebačkom hipodromu. Kao glavna zvijezda tu se pokušao nametnuti krčki biskup Valter Župan. Biskup biskupije koja ima manje vjernika nego većina zagrebačkih župa, nastojao se prikazati kao glavni promicatelj crkvenog učenja o obitelji.

Sam sam bio dio mase koja je prvenstveno došla pozdraviti papu i biti neposredan dio bogoslužja koje je predvodio. Da se zapravo radi o „Nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji“ veliki dio sudionika saznao je na samom hipodromu i većini je to bila sporedna stvar. To se jasno vidjelo kada je pred početak bogoslužja biskup Župan pozvao bračne parove na obnovu bračnih zavjeta. To je učinio samo jedan mali broj. U mojoj blizini tek se nekoliko parova uhvatilo za ruke i u pola glasa izgovorilo riječi zavjeta. Kako je crkva među hrvatskim katolicima prvenstveno „ženska stvar“ puno je više bilo žena s djecom nego cijelih obitelji.

O nekom velikom odušeljenju mase na poziv biskupa Župana za zabranom pobačaja nema ni govora. Vjerničko mnoštvo bilo je već iscrpljeno višesatnim boravkom na hipodromu (kod tisuća prisutnih i dugotrajnim putovanjem) kao i suncem koje je nemilosrdno pržilo ispod oblaka. Malo tko je obraćao pozornost na biskupov govor koji je dobio tek kurtoazni pljesak. Puno je više biskupovo slovo odjeknuo u medijima nego na hipodromu.

Kako ne vjerujem u veliki odjek poruka hrvatskih katoličkih biskupa tako nisam siguran ni da će biskupi prihvatiti baš sve što je papa preporučio i u govorima istaknuo. Tako mi se čini malo vjerojatnim da će neki dalmatinski biskup na nekom proštenju u dalmatinskoj zagori moliti napr. „ za pale vojnike antihumanističke dikatature koja je tobože ostarivala san o autonomiji i samostalnosti, a u stvari ju je Hitler instrumentalizirao za svoje ciljeve.“

Da bi papu ponekad i trebalo poslušati svjedoči slučaj propovijedi blaženog pape Ivana Pavla II. na istom hipodromu 11. rujna 1994. Tada je papa posebno istaknuo kako „Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno skupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti.“ Zamislite da su te ideje barem u „malom mozgu“ imalo tadašnje hrvatsko vojno i političko rukovodstvo. Da su više razmišljali o „bratskoj solidarnosti“ sa Srbima i Bošnjacima ne bi bilo ni optužnica za generale Hrvatske vojske na međunarodnom sudu u Hagu, a u Europskoj uniji bili bi već odavno.

Tjedan dana pošto je papa Benedikt XVI. otišao iz Hrvatske, barem u onom dijelu hrvatske javnosti koji se percipira kroz medije, od papinih je poruka malo ostalo. Hrvatska se javnost, a posebno elita koja se skupila na poklonstvu u HNK, ponaša kao već spomenuti ročnici iz JNA. Formalno odobravanje nisu (i vjerojatno neće) slijediti djela.

Da li papa zaslužuje da se prema njemu ponaša kao prema kakvom kapetanu prve klase u provincijskoj kasarni u nekoj  zabiti bivše Jugoslavije? Ne, ali to manje govori o papi ali puno više o nama.