Branimira Bilića prvi put sam vidio na televiziji u drugoj polovici 80-ih. Izvještavao je sa sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Na ondašnjoj Televiziji Zagreb nije nedostajalo provjerenih partijskih kadrova, no zadatak izvještavanja iz hrama moći komunističkog režima dobivali su samo oni osobito pouzdani.

Od tog razmjerno davnog razdoblja Branimir Bilić nije se osobito promijenio. Samo je obrijao brkove. Stil mu je ostao isti. O „uzbudljivim“ raspravama Mike Špiljka, Eme Derossi Bjelajac, Milutina Baltića, Stipa Šuvara i sličnih izvještavao je s toliko dramatika kao da se donose odluke od planetarne važnosti koje će utjecati kako na sadašnjost tako i na daleku budućnost ili kao da se barem radi o zadnjih pet minuta napete završnice Lige prvaka. O čemu je zapravo govorio Branimir Bilić nikome nije bilo jasno, no iz tog zamršenog klupka fraza o samoupravnom socijalizmu mogla se ipak razabrati osnovna namjera komentatora – ono o čemu govorim je jako pametno i bitno pa sam prema tome i sam jako pametan i bitan.

Došla je devedeseta i na kratko je nestalo Branimira Bilića. Mislio sam da njega i Obrada Kosovca nikada više neću vidjeti na državnoj dalekovidnici. Kako sam se prevario! Negdje tijekom rata Branimir Bilić se ponovo počeo ukazivati na HTV-u. Vrhunac njegove karijere tijekom 90-tih bilo je izvještavanje s parade Hrvatske vojske na Jarunu. Smotru vojne snage „regionalne sile“, popratio je Branimir Bilić monotonim bubnjanjem patetičnih fraza. Titoidnoj pojavi u bijeloj maršalskoj (pardon „vrhovničkoj“) odori predsjednika Tuđmana i njegovog prvog pretorijanca Gojka Šuška prazna strast, puna zvučnih ali šupljih izraza bila je savršena zvučna pozadina.

Branimir Bilić ponovo se ukazao u projektu kojega su naziv i ambicije bile dostojne njegova govorničkog stila – „Misli dvadeset i prvog stoljeća“. Ponovo ista priča. Zvučne i prazne fraze koje znače malo ili ništa. Postavljanje pitanje gostima emisije od strane mudrog Branimira obično je trajalo dulje od odgovora nesretnog gosta. U tome mu je bila konkurencija samo Zdravko Tomac i njegov show na Z1. Jasna formula – govoriti o nečemu što zvuči jako važno kako bi sebi dao na važnosti.

Kako onda očekivati nešto drugo od Branimira Bilića kada izvještava o posjetu Benedikta XVI?

Netko će prigovoriti kako se Branimir Bilić mijenja kako se mijenjaju vlasti u Hrvatskoj. To nije istina. Branimir Bilić ostaje isti – nepodnošljivo glasno prazan  – kao i hrvatska politika. On je njen savršen komentator.